Naš sugrađanin, Imoćanin Marijo Jukić, posljednja tri dana hodočašća od Zagreba do Međugorja pridružio se Tomislavu i Toniju kako bi zajedno dovršili zahtjevan put noseći u srcu osobnu i duboku nakanu.
Za Marija ovo nije bilo obično hodočašće. Njegov petogodišnji sin još nije progovorio, a iza njegove obitelji ostale su godine iščekivanja, molitve, neizvjesnosti i nade.
Korak po korak, kilometar po kilometar, trojica hodočasnika približavala su se Međugorju. Unatoč umoru, boli i iscrpljenosti, nisu odustajali, vjerujući da nijedna molitva nije uzaludna.
Nakon što su stigli u Međugorje i popeli se na Brdo ukazanja, predajući svoju nakanu Gospi, uslijedio je trenutak koji će Marijo pamtiti cijeloga života.
Zazvonio mu je telefon.
Možda vas i ovo zanima
S druge strane bila je njegova supruga. Uslijedile su riječi koje su promijenile sve:
“Tata, dođi kući.”
Njihov sin je progovorio.
U tom trenutku, kaže Marijo, nestali su svi žuljevi, sav umor i napor puta. Ostale su samo suze radosnice, zahvalnost i osjećaj da je njegova molitva uslišana.
Za neke će ova priča ostati slučajnost. Za druge, osobito za one koji vjeruju, ona je snažno svjedočanstvo o snazi molitve, nade i vjere koja čovjeka nosi i onda kada se čini da više nema snage za novi korak.
