Ante Kujundžić, kandidat Mosta za splitsko-dalmatinskog župana, oglasio se na Facebooku povodom višegodišnjeg zastoja u realizaciji brze ceste Zagvozd – Vinjani.
Zagvozd – Vinjani. Deset godina čekanja. Deset godina slika, obećanja, naslova, sastanaka. I ništa. Doslovno – ništa. Koliko još puta gledati iste političke parade, a da ni lopata ne takne zemlju?
Čitavo jedno desetljeće slušamo kako “projekt ide”, kako se “radi na dokumentaciji”, kako je “studija utjecaja na okoliš u izradi”. Pa koliko toj studiji triba? Je li to studij, ili doktorat?
Brza cesta postala je sinonim ne samo za sporu državu nego i za politički jaku županiju koja kleči bez energije i bez dišpeta. Županiju koja je umorna.
Možda smo trebali stvarno poslati nekog da sjedi Butkoviću na ramenu i svaki dan mu, u pauzi obilaska gradilišta u njegovoj županiji, govori: “Ministre, Zagvozd – Vinjani, sjećaš se? Obećali ste.”
Možda vas i ovo zanima
Jer očito je to jedini način.
Ista priča je i s cestom Split – Omiš – Makarska. Jednako tako i ostatak prometnica. Studija za studijom, analiza za analizom, a prometna stvarnost gori. Sezona krene, sve stane. Ljudi frustrirani, lokalna zajednica očajna, a država – nijema.
Svako lito ista priča: kolona do mora, ljudi u autima ko sardine, živci pucaju, a odgovor vlasti? “Radimo na tome.” I tako iz godine u godinu, kao da prometni kolaps nije realnost, nego sezonska atrakcija.
A gdje je Županija u svemu tome?
Na tom istom sastanku, tiha, strpljiva, kao da još uvijek vjeruje da će doć na red. Kao da je red ispred šaltera, pa ako budemo tihi i dobri – možda nas netko primi. A realnost je – red ne postoji. Postoje samo oni koji znaju što hoće i koji ne prestaju to tražiti.
Mi to očito nismo.
Umjesto da se ova cesta uvjetuje kao strateški minimum, umjesto da se svaki dan podsjeća Ministarstvo i Vladu da ovo nije milostinja nego potreba – mi čekamo. Čekamo kao da smo zaboravili da smo jedna od najvećih županija u državi. Da imamo tisuće ljudi koji svakodnevno voze tim cestama. Da imamo krajeve koji su desetljećima izvan fokusa, iako su dio iste karte, iste države.
Ovdje se ne radi o luksuzu. Radi se o osnovnoj povezanosti. O ravnopravnosti. O poštovanju ljudi koji tu žive. I o odgovornosti onih koji ih predstavljaju.
Nije problem u Zagrebu. Problem je što mi, ovdje, očekujemo da će nam netko s nacionalne razine vratiti ono što dajemo.
Ako ne znaš tražiti, ne znaš ni dobiti. A naša Županija, čini se, već godinama pristaje na to da šuti i klima, umjesto da vodi i zahtijeva. Ova cesta nije samo asfalt. To je pitanje poštovanja prema ljudima koji ovdje žive. A poštovanja nema dok god šute oni koji bi tribali biti glasni.
Dosta je bilo šutnje, dosta je bilo spuštenih pogleda i čekanja da nam netko drugi odluči kad je “naš red”, napisao je Ante Kujundžić.
