Danas u vrijeme tehnike, kad je naš svijet toliko “opismenio svoju viziju” kojom ulazi u sutrašnjicu, ne smijemo zaboraviti činjenicu da su naši stari učili hrvatsku povijest po pjesmama koje su guslari gudili na svojim strunama. Pučki je pjesnik pretvarao priče u legende bez kojih brojni naraštaji zasigurno ne bi mogli maštati o onima koji su ostavili krv na braniku naše domovine.
Danas guslar Tomislav Smoljko, pjeva o Milanu Trutinu, zvanom Šilje, «Legendi», kako piše na omotnici kazete snimljene 1994. Milan Trutin Šilje je legenda nad čijim je grobom u listopadu 1992. plakao hrvatski general Janko Bobetko. I ta suza, prekaljenog ratnika, prolivena za čovjeka koji je odbijao plaću dok je branio Hrvatsku, otvara pitanje: Zašto se prolila? Tko li je taj «neznani junak», kako bi rekla narodna pjesma?
Milan Trutin Šilje rodio se 1. studenog 1956. kao drugi sin od četvero djece koliko su ih imali Iva i , sad već, pokojni Marko. Djetinjstvo provodi u društvu svojih vršnjaka, uz magarce, konje, zečiće i druge životinje, bez kojega nije bilo moguće zamisliti život tadašnjih klapćića u Dalmaciji, pa tako ni u Gornjem Podbablju, desetak kilometara južnije od Imotskoga, gdje je rastao Šilje, budući zidar, njemački gastarbajter, hrvatski bojovnik i na koncu – legenda. U trenutku kad je Hrvatska stajala pred povijesnim odlukama, pred proglašavanjem samostalnosti i njezinim ostvarenjem, Šilje se, kao i većina radno sposobnih iz Imotske krajine, nalazio na radu u Njemačkoj. Situiran u dovoljnoj mjeri da može realizirati sve one «blagodati» koje nudi zapadna civilizacija, vječiti zabavljač, uz kojega je vezano bezbroj dosjetki, odbacuje njemačke papire i na početku agresije na Hrvatsku stupa u Treću imotsku bojnu.
Tako se Milan od 1. studenog 1991. našao ma prvoj crti bojišnice u Čavoglavima: Da nan ga ne bi oteli kad nan lipo piva! (mislio je na pjevača Tompsona). Na Božić je u Gracu na moru. Zvona zvone, a diže se bura iz Zagreba, jer srušen je orijaški spomenik čija je noga dominirala iznad crkvenog zvonika, koji je vazda simbol i nada svih Imoćana.
– Izgleda je da će skočit na crkvu – tako su poslije rušenja opravdavali svoj čin. Odlaze za kaznu u Topolo selo kod brda Imotice u Hercegovini. Dubrovnik je u okruženju, bez života, na izdisaju pred očima civilizirane Europe, grca. Na prvoj crti svaki dan padaju kiše, uglavnom minobacačkih projektila.
– Momci! Tko se boji neka iziđe – poziva ih zapovjednik.
– Rađe poginit nego isprid stroja – odgovara Šilje. Potom Zavala, i priča koju nam kazuje suborac Ante Perić Ćos. Šilje sjedi sa starim Srbinom i piju rakiju:
– Nemoj mi ga krećat. Sidi i popi s nami! Šilje već postaje nezamjenjiva karika u odlučnim trenucima, trenucima u kojima treba pobijediti strah, neizvjesnost, podići glavu i viknuti:
Možda vas i ovo zanima
Iđemo! Za Hrvatsku!
Zimi 1992. su u Grahovištu, iznad Bistrine, prirodne granice koja mostom odvaja dubrovačko područje, koju drže neprijateljske snage. Potom u Prapratnici, gdje pogiboše Jukić, Ljubičić i Bašić. Smrt sve više zahvaća bojnu, a zadaće su sve teže i s još više rizika. No Šilje vadi nove bisere: u svibnju na Hutovačkom Gracu mijenja s borcima Prve brigade «gajbu« piva za srušeni tenk i, na godišnjicu formiranja Treće bojne, Imotski tutnji od veselja i cike zbog Šiljina tenka.
Bili je to vrijeme ratnika i zbjegova u Italiju, Njemačku. Stvaraše se legendarne Munchenske bojne koje danas mašu svojim stjegovima. A oni, «ludi Imoćani», kako ih nazvaše zbog dragovoljne odluke da zauzmu Golubov kamen, mjesto iznad rijeke Omble, u Rijeci Dubrovačkoj, koje nikada nije bilo u hrvatskim rukama, a s kojega su Srbi presjekli jedinu kopnenu vezu s Dubrovnikom. Pripreme su tekle u Trstenu, tamo je danas spomenik poginulim Imoćanima u Domovinskom ratu, a onda, nakon više pokušaja, «ka kozlad» 2. srpnja 1992. oslobodiše Dubrovnik sa zapadne strane. Na Golubovu kamenu, u nepreglednom brisanom prostoru, uz potporu hrvatskog zrakoplovstva, poginuše još dva viteza: Vinko Žužul Pašić i Branko Kutleša.
Obećanje o dugačkom odmoru nakon uspjeha na Golubovu kamenu pretvorilo se u običnu zabludu. Vlaštica, brdo koje dominira u dubrovačkom zaleđu i s kojega Srbi danonoćno gađaju grad i sve njegove prilaze, nova je meta. Pripreme su trajale puna tri mjeseca, priča drugi Šiljin suborac, Zlatko Carević, invalid domovinskog rata koji je 22. listopada bio u Šiljinoj skupini, kad je počela akcija zauzimanja Vlaštice.
– Ja iđen sam – govorio je Šilje, jer toga jutra, prema rasporedu nije trebao ići u akciju. Nebo kao da je bilo na strani neprijatelja, kiša je lijevala kao iz kabla, a neprijatelj zaklonjen, utvrđen na visu. U popodnevnim satima pogiba jedna od uzdanica male, ali odabrane skupine. Mate Vučak Čigra, umire s uzvikom: Rode! Volin Hrvatsku! Neprijatelj je u velikoj prednosti. Fijuci granata ulijevaju strah. Šilje i dalje veseli suborce, viče iz neke gromače, stotinjak metara ispod srpskog bunkera:
– Neće vas nana prepoznat kad van dođen gorika.
I došao je 24. listopada 1992., bacio dvije bombe u neprijateljski bunker, završio akciju i pao pogođen od tromblonske mine, koja je doletjela oko dvadeset tri sata, sat nakon što je označen prekid vatre kao znak uspješno završene akcije. Šilje, kao legenda i danas živi u pjesmama, novinskim člancima i knjigama (Janko Bobetko: Sve moje bitke, roman Pucanj u veličinu, autora ovih redaka) opominjući Hrvate kako se samo optimizmom može pobijediti zloba i prolaznost.
Izvor iz romana: Pucanj u veličinu / Zvonko Madunić
